Što Siješ, to ćeš i Žeti

Mojoj dragoj prijateljici vrtlarki, Editi

Susret

Sijedila sam na vlaku jednog ponedjeljka i jela one zadnje borovnice koje je ostavila za sobom. Tokom devetosatnjeg putovanja na kojem sam bila, imala sam mnogo vremena da promislim o onome što se sve dogodilo u zadnja par dana.

Tek jučer, u noći sa subote na nedjelju, moja draga prijateljica je umrla. Uistinu sam je poznavala tek nekoliko dana, ali čak i u to kratko vrijeme, jako mi je prirasla k srcu.

Već je godinu i pol bila patila od raka, ali njena radost življenja ostala je nesmanjena. Još uvijek puna planova za budućnost na umu, putovala je Njemačkom, kada joj je iznenada postalo strašno loše.

Nekom „slučajnosti“ (ja ne vjerujem u slučajnost!), bila je upućena u bolnicu u gradu gdje ja živim, udaljena tek nekoliko minuta od mog stana. Bila sam upoznala tu ženu samo ukratko prije nekoliko godina u Hrvatskoj, gdje smo obje živjele tada. Kada je vijest doprijela do mene da je ležala u bolnici u mom gradu, nije mi trebalo dugo da odlučim posjetiti je.

Iznenađenje

Dok sam, pomalo nervozna, ulazila u bolnicu, bila sam pripremljena na sve, samo ne na ono što me dočekalo u njenoj sobi. Sjedila je tamo uspravno u svom krevetu, sva tanka i sijedokosa sa svojih 50 godina, i pričala na mobitel sa prijateljicom, tiho me pozvavši u sobu.

Iako nisam znala o čemu se točno radilo u razgovoru, sjećam se njenih riječi kao toliko veselima, ohrabrujućima i brižnima za prijateljičine probleme.

Kada je završila razgovor, pogledala me sa širokim osmijehom na licu, iskreno zainteresirana, pitala kako sam ja i moja obitelj. Jedva sam je uspijela upitati kakvo je zapravo njezino stanje, dok je nastavila pričajući mi o mladoj medicinskoj sestri s kojom se već bila sprijateljila u zadnja par dana.

Uspostavilo se da njeno stanje nije bilo nimalo ohrabrujuće: prošavši već kroz kemoterapiju, nije više bilo puno toga što su liječnici mogli učiniti za nju. Širući tumor pritiskao je na njen trbuh, što joj je nametalo strašne bolove i mučnine. Bila je umjetno prehranjivana putem krvotoka i više nije bila u stanju jesti normalnu hranu. Ništa osim – borovnica.

Te bobice predivne boje, lakoće, ne previše slatke niti kisele i divnih aroma, kao ništa drugo su pristajale njenim potrebama. Kad sam joj donijela par u bolnicu, tako je uživala u njima i veselo komentirala: „Kako ih je Bog samo savršene stvorio!“.

Životne priče

U idućih nekoliko dana, često sam joj dolazila u posjet opremljena borovnicama i biljnim čajem. Dok je još bila u boljem stanju, pričala mi je malo o svom životu, a ja sam joj pričala o mom. Pričala mi je o tome kako je bila mlada, 25-godišnja studentica u Zagrebu.

Jednom prilikom, imala je mogućnost čuti i razumijeti po prvi puta kako Bog želi uspostaviti odnos sa svim ljudima kroz svoga sina Isusa.

Prihvaćanje te istine za kojom je bila žeđala dugi niz godina, i odluka da slijedi tog fascinirajućeg Isusa, duboko je promijenilo njen život. Iz njenih riječi i gesta, iz njenog osmijeha i ljubavi prema obitelji i ljudi oko nje, iz priča koje su mi drugi ispričali o njoj, iz svega toga mogla sam isčitati njeno predanje tom ljubećem Bogu.

Bilo je to tako vidljivo u njenom životu i u životima svih koje je susretala!

Kad sam joj ispričala o mojim malim vrtlarskim projektima, opisala mi je svoj vlastiti vrt kod kuće. Činilo se da je drvo lovora jedino što tamo raste. Svjesna toga da taj vrt zapravo ima puno više potencijala, priznala je da je, nažalost, dosta neuspješna u vrtlarenju.

Šapat milosti

Kako se njeno stanje pogoršavalo slijedećih dana, dvije prijateljice i ja izmijenjivale smo se u tome da budemo uz nju, sve dok nije stigla njena obitelj na poslijednj oproštaj. Često je bila u nesnošljivoj boli i, unatoč tome što nije ništa jela osim par borovnica na dan, stalno joj je bilo zlo.

Puno puta, nismo mogle ništa učiniti za nju nego moliti se. Sijećam se nekih njenih molitva koje je izgovorila u svojoj muci: „Neka bude tvoja volja, Bože“, „Smiluj se, Gospodine“ i „Slava tebi, Bože“. A svaki rastanak od njenog ležaja, bio je popraćen iskrenim šaptom „Hvala ti, od sveg srca!“.

U situaciji u kojoj bi mnogi već očajavali ili prokleli Boga, jadali se ili postali ogorčeni, moja je prijateljica pokazivala zahvalnost čak i za najmanji čin ljubaznosti. Ostala je pozitivna, unatoč tome što je bila zarobljena u bolnici daleko od kuće. I dalje je brinula za druge, iako je i sama patila.

Istinski vrtlar

Odjednom, shvatila sam da njen stav nije bio posljedica puke slučajnosti (ponavljam, „slučajnost“ ne postoji).

Upravo suprotno, njen je karakter bio rezultat života proživljenog donoseći mnoge dobre odluke.

Istine kojih se tako žarko držala oblikovale su njen karakter i upile su se u njen način razmišljanja, u dobrim, i u lošim danima.

Konačno, to je utjecalo na svaki susret kojeg je imala sa ljudima i donijelo je blagoslov nad živote mnogih, uključujući mene – makar i u tim poslijednjim danima njenog života. Riječima njenog muža, „ostavila je Isusove tragove u mnogim životima“.

Kad sam je vidjela sljedećeg dana, rekla sam joj: „Kažeš da nemaš talenta za vrtlarenje. Mislim da si bila u krivu. Posijala si toliko dobrog sjemena u svom životu i u životima drugih!“.

Pred vlastitim očima dokazao se kao istinitim biblijski prinicip da što siješ, to češ i žeti.

Kada posiješ zahvalnost, žeti ćeš život zadovoljstva i radosti.

Kada siješ povjerenje i stpljenje, žeti ćeš dobre odnose.

Gdje bi to više izašlo na vidljivo nego u onim najmračnijim trenutcima života ili kad smo stari i bolesni? Neke stvari za koje je moje prijateljica molila u poslijednih više nego 20 godina, konačno su se obistinile u životima nekih njenih prijatelja upravo tokom zadnih dana njenog života.

I to su bila neka od sjemena koje je sijala!

Konačno, mojoj dragoj prijateljici vrtarki ispunila se poslijednja želja koju je imala: svih petero djece, muž, majka, braća i sestra došli su je vidjeti po poslijednji put.

Tog joj je dana bilo nevjerojatno dobro i provela je taj dan u smijehu, pjevanju i razgovoru s najmilijima. Sjećam je se kako je smirena i u krugu obitelji, tik pred moj vlastiti oproštaj od nje, pjevala predivnu pjesmu

“Snagom ljubavi tvoje“

Tebi dolazim, srce svoje dajem ja, svojom milošću takni me sada. Bože otkrivam ti svoje slabosti, a ti, ti ih uklanjaš snagom ljubavi tvoje.

Privuci mi, drži u svom krilu, vodi me tamo gdje si ti. Želim se poput orla vinut, s tobom letjeti, tvog duha slijediti snagom tvoje ljubavi.

Bože skini sad veo s lica mog da ja mogu vidjet te licem u lice.

A upravo to sada čini.

Samo tri dana kasnije, pridružila se svom nebeskome Ocu na mjestu gdje više nema ni suza, ni boli, ni briga. Iako će sigurno nedostati mnogima kojima je bila draga, ima neka neobjašnjiva radost u njenoj smrti.

Bio je to odlazak od dobro proživljenog života.

Života provedenog sijući mnogo dobrog sjemena koje će ostati i nastaviti rasti.

Života punog blaga koja će zauvijek ostati.

Života one najbolje odluke koju čovjek može donijeti: dati svoje povjerenje Božjem Sinu, Isusu Krisu, našem Spasitelju.